Dok se kontinuirano upućuju zabrinuti pogledi puni nade u turizam i turističku sezonu, posebice u današnje doba krize, istovremeno se ta svjetla točka gospodarstva opterećuje nizom fiskalnih i parafiskalnih nameta, uslijed kojih je sve teže igrati utakmicu s mediteranskom konkurencijom.

Uspijevamo, istina je, koliko toliko funkcionirati u tom općem sivilu, no postoji realna opasnost da u bliskoj budućnosti to više i ne bude tako. Naime, ukupna opterećenost hotelskog sektora je izuzetno visoka, a stalni apeli i argumentacije hotelijera do sada nisu nailazili na konkretne odgovore, odnosno poteze državne vlasti. Visina stope PDV-a u konkurentskim zemljama je prije također bila izrazito visoka, no strateškim mjerama veliki broj zemalja zapadne Europe na početku ili tijekom krize dodatno je smanjio stope za HORECA sektor, čime je naša konkurentnost dodatno smanjena.

Pitanje poreznih i neporeznih nameta je u posljednje vrijeme dosta eksploatirano, no unatoč tome, činjenica da su oni izrazito visoki i dalje ostaje. Riviera Poreč d.d. je, primjerice, prošle godine na ukupni prihod od 456 milijuna kuna platila 132.9 milijuna kuna raznih davanja na lokalnoj, regionalnoj i nacionalnoj razini! Od toga je 6,7 milijuna kuna plaćeno samo za razne vodne naknade (naknada za uređenje voda, naknada za zaštitu vode, slivna naknada), a to su samo naknade, bez računa za stvarno potrošenu vodu. Poslovno zaista neodrživo!

Početkom primjene Programa gospodarskog oporavka postoje naznake neznatnog rasterećenja, ali to je zaista na razini simbolike. Navest ću u primjer spomeničke rente čiji je raspon plaćanja Zakonom o spomeničkoj renti smanjen sa 3-10 kn/m2 na 1-7 kn/m2. Kako se u Gradu Poreču, gdje Riviera ima svoje sjedište, spomenička renta plaća po zonama i to za prvu zonu 5 kn/m2, a drugu zonu 3 kn/m2, naknada je ostala nepromijenjena, a time opterećenje poduzeća isto kao i prije. Predlagali smo da se izmjenom Zakona stvori obveza primatelja uplaćene naknade da, ukoliko postoji potreba te ako je pravovremeno najavljena adaptacija ili slično ulaganje u objekt za koji se spomenička renta plaća, dio uplaćenog novca vrati obvezniku kroz sudjelovanje u investiciji. Čini mi se sasvim logično, s obzirom na to da je upravo cilj ubiranja spomeničke rente zaštita i obnova zaštićenih kulturnih objekata. No, na žalost, to nije prošlo.

Stječe se dojam da se konzultacije s gospodarstvenicima prilikom donošenja pojedinih zakonskih propisa rade isključivo da bi se u javnosti moglo reći “Pa gospodarstvo je bilo konzultirano!” Da, bili smo konzultirani, no bez obzira na snagu argumentacije naši se prijedlozi izuzetno rijetko prihvaćaju.

Zakon o turističkom i ostalom građevinskom zemljištu neprocijenjenom u postupku pretvorbe i privatizacije stupio je na snagu 1. kolovoza ove godine.
Pored kreiranja Instituta obvezatne suvlasničke zajednice u autokampovima, koji je po našem mišljenju zaista upitan i potpuno, s vlasničke pozicije neprihvatljiv, budući da se njegovom primjenom nacionalizira zakonom sukladno privatizirana imovina, pitanje visine koncesijske naknade za zemljište koje će se dati u koncesiju privatnom sektoru je u ovom trenutku, naročito u kontekstu konkurentnosti hrvatskog turizma, od životne važnosti. Prvenstveno za preživljavanje, a da pri tome ne spominjem daljnji razvoj kao osnovni element za sudjelovanje u tržišnoj utakmici. U ovom trenutku hotelski sektor uglavnom razmišlja o preživljavanju koje se u realnosti svodi na bojanje zidova i u većini slučajeva manje adaptacije postojećih objekata. Koliko god se javnosti prezentirao napredak u investicijama, ne smijemo prešutjeti ni zaboraviti činjenicu da je preko 80 posto hotelskih kapaciteta u Hrvatskoj izgrađeno prije 1980. godine. Hrvatskom turizmu trebaju novi kapaciteti, a investitori idu tamo gdje je destinacija konkurentna.

Dakle, nadamo se i vjerujemo da će zakonodavac sada, prilikom pisanja uredbi kao pratećih akata Zakona o turističkom zemljištu, ovaj puta pokušati razumjeti poziciju turističkog sektora. Da će održivom koncesijskom naknadom omogućiti da turizam opstane i da se, uz ostale potrebne promjene i razvija te na taj način, dugoročno, postane još jača okosnica nacionalnog gospodarstva.

Sve suprotno (previsoka naknada), dalo bi samo kratkoročni efekt. Pitanje je do kada će živjeti krava koja se stalno muze.